✔️ 2022-12-06 23:36:55 – Pariz/Francuska.
Óscar RusFOLLOWMadrid Ažurirano: 12-06-2022 23:36h Sačuvaj
Povezane vijesti
Guillem Cluá (Barcelona, 1973.), Nacionalna nagrada za dramsku književnost 2020., započela je na televiziji kao pisac dijaloga za katalonsku seriju 'El cor de la ciutat'. To je bilo prije skoro dvadeset godina. otvara se danas u Netflix serija od osam epizoda "Smiley", televizijska adaptacija njegove vlastite drame, romantična božićna komedija u kojoj dječak upoznaje drugog dječaka. I nije na Tinderu (to je naučna fantastika), već u baru.
–gej– protagonisti 'Smileyja' su Álex i Bruno. Jedan (Carlos Cuevas, 26) je poslužitelj, mišićav muškarac, dragi, skromni ujak, iz susjedstva. Voli teretanu i “Frozen”. Drugi (Miki Esparbé, 39) je arhitekta, filmofil i pomalo nesimpatičan. Pomalo snob.
Ima psa i veliko stopalo sa pogledom na Barselonu. Pridružuje im se greška, telefonski poziv. Još jedna greška mogla bi ih razdvojiti: emotikon smajlića.
U 'Smajliju' ima više ukrštenih priča: o heteroseksualnom paru sa decom (ovde je 'najbolji gej prijatelj' na drugoj strani), o dve lezbejke koje su upravo kupile kuću, o transvestitu ( Pepón Nieto) koji je odustao od ljubavi… I još jedan zaplet, najbolji, onaj o Amparu Fernandezu i Carlesu Sanjaimeu kao dva stara prijatelja, koje je bolje ne gušiti.
U trenutku kada su počeli da se pojavljuju LGTBI likovi koji su bili kurvini sinovi, ili nisu bili fini, tada smo počeli da dolazimo do nivoa normalnosti Guillem Cluá Kreator i scenarista filma 'Smajli'
Ove godine su objavljena dva filma, poput “Bros: More Than Friends” i “Fire Island” (Disney+), romantične komedije sa LGBT tematikom koje pomalo mijenjaju žanr. Na kom je lotu 'Smajli'? Reproducira mehanizme romantične komedije i istovremeno pokušava uvesti nešto novo...
'Smajli' je inspirisan narativnim mehanizmima romantične komedije, 'dečak upoznaje devojku'. U ovom slučaju, to je "dečak upoznaje dečaka". Ne stidimo se – barem mene – da pijemo ove reference koje se stalno pominju u seriji. Direktno se spominju filmovi kao što su 'Zvijer moje djevojke', 'Zapravo ljubav' i, u najbližoj božićnoj reklami, 'Kako je lijepo živjeti'. To je sigurno tlo za gledaoca. Romantična komedija ima vrlo jasne procese koje ljudi poznaju i svjesno ulaze u nju. To je kao kod kuće. Ali postoje novi elementi koji malo prevazilaze ovo prethodno znanje.
Kako LGTBI stvarnosti zadiru u uobičajeno konzervativne osnove ili imaju tendenciju da pričaju više “mainstream” ili heteroseksualnih priča, to je vrlo pozitivno jer jedna stvar prožima drugu. Publika koja možda nije voljna da vidi proizvod koji se prodaje kao "LGBT priče" ili više politički, odjednom spusti oprez i vidi da još uvijek može uživati - biti emocionalan, smijati se, plakati - priča koja a priori ne bi bila odabrana jedan. Kao mali trojanski konj.
'Bros' nije bio blockbuster. Mislili smo da jeste. Mislite li da heteroseksualnu publiku ne zanimaju ljubavne priče u kojima se pojavljuju gay i LGBT likovi?
Da, zainteresovani su.
Samo gejevi gledaju gej stvari.
Problem je kada pokušate da prodate “mainstream” [konvencionalnu] priču govoreći da je to priča koja se dopada cijeloj publici, a zapravo nije. Sa 'Bros', to se dogodilo. Uživao sam, ali i dalje privlači vrlo specifičnu publiku „Jewish New Yorker“. I prasnula sam od smijeha. Sa 'Smajlijem' smo veoma iskreni. Prodajemo raznoliku romantičnu komediju koja priča različite ljubavne priče od kojih je većina rođena iz LGTBI stvarnosti. Oduvijek sam želio da ova priča privuče mejnstrim publiku, a da ne izdam sebe. Pričam o stvarnosti svog ljubavnog života kao gej muškarca i pričam o tome šta je Grindr, šta je seks... I postoje stvari koje i dalje postoje koje ne mogu da ignorišem u seriji, ali ni u jednom trenutku ne pokušavate da ih gurnete svinja.
Carlos Cuevas (lijevo) i Miki Esparbé (desno) su gej protagonisti romantične komedije 'Smiley', televizijske adaptacije istoimene drame – Netflix
Čini se da LGTB fikcija ima pritisak da je sve napravljeno remek-djelo.
Tako je već duže vrijeme, uglavnom zbog nedostatka referenci. Hitno nam je potrebna reprezentacija u ovim pričama. Ne samo s kojima se čovjek može osjećati poistovjećenim, već su i vrlo dobri. Ali normalizacija LGTBI stvarnosti nije samo to što one postaju vidljive i zastupljene u svim vrstama formata, već i to što mogu biti loše. Da ima dobrih i loših proizvoda, kao i kod svake druge vrste priče. Ne trebamo biti razočarani ili povrijeđeni što postoje proizvodi namijenjeni LGTBI publici ili koji predstavljaju tu realnost, i da su pokvareni. Mora biti svega. Normalnost će biti kada to budemo imali.
Bilo je vremena kada smo počeli da imamo LGBTI zastupljenost u emisijama i filmovima, postojala je ta stvar „savršenog gej“. Odjednom nije mogao biti loš momak, nije mogao raditi loše stvari, nije mogao učiniti da cijeli kolektiv koji je predstavljao izgleda loše. U trenutku kada su počeli da se pojavljuju LGTBI likovi koji su bili kurvini sinovi, ili nisu bili fini, tada smo počeli da dolazimo do nivoa normalnosti.
Druga tvrdnja je da je istinsko uključivanje da sukob LGBT likova nije njihova seksualna orijentacija ili rodno izražavanje. Ovdje postoji nekoliko podzapleta. Da li da nastavimo da pričamo ovakve priče? Dobre i loše.
Da, nažalost, sve ove priče su neodvojive od LGTBI identiteta. Naše postojanje nije normalizovano. Čak je diskriminisan i proganjan od strane određenih sektora. Ne možemo to zanemariti. Da, postojala je namjera u 'Smajliju' da ne bude centar zapleta. Odjednom postoji izlaz [forzada], što je najjača stvar koju možete učiniti nekome u bendu, a drama ne ide tamo gdje mislite da ide. Priče su uvijek bile o ljubavi i slomljenom srcu, o pričanju različitih načina razumijevanja ljubavi u različitostima. Ne možete poreći da postoje ljudi koji su još uvijek u ormaru i drugi koji su vani. Veliku važnost pridajem pričanju priča starijih likova jer su oni vrlo nevidljivi i čini se da nakon pedeset godina više nemate pravo da volite niti da vam se priča.
Unutar kolektiva također postoje problemi.
Čini se da su ljubavne priče stvorene za mlade, lijepe, uspješne ljude. Lik Álexa (Carlos Cuevas) je kvintesencija. To je uspjeh u normi, u okruženju, kao “cis gej bijeli muškarac”. Nalazi se na vrhu ove piramide. Dovodi se u pitanje ta privilegija kada sretnete i zaljubite se u nekoga ko ne liči na njega... Osim toga, raspon je otvoren za ljude koji više nisu u piramidi, ali koji su mnogo niže.
Jim Parsons (lijevo) i Andrew Rannells (desno) neke su od zvijezda 'The Boys in the Band' (2020) – NetflixOlly Alexander (u sredini) i Lydia West (desno) u mini-britanskoj seriji 'It's a Sin ', scenarista Russell T. Davies – Channel 4
Russell T. Davies, kada je snimio 'It's a Sin', rekao je: svi gej glumci će igrati gej likove. Neki tvrde da gej likove igraju gej glumci jer su strejt glumci nagrađivani što su igrali gej. Razumijem da trans ljudi prave trans likove. Sa drugim sumnjam. Šta ti misliš?
Ono što se dogodilo s 'To je grijeh' ili ono što se dešava s drugim produkcijama je hiperlegitimno jer je to politička pozicija, posebno kada je riječ o traženju prava i traženju vidljivosti. To je savršena. Čini mi se da je ovo odluka koju izuzetno cijenim, pogotovo jer postoji velika potreba da kolektiv predstavljaju glumci koji igraju likove iz kolektiva i koji dolaze iz kolektiva. Ja sam veoma političan u mnogim oblastima i veoma sam aktivista, ali ne mislim da je to isto za sve, odnosno mislim da ne bi trebalo da bude 'sine qua non'. qua non' za sve produkcije u kojima se pojavljuju LGTBI likovi jer bacamo kamenje na svoj krov.
Za mene je politička borba da otvoreni gej lik, koji izađe iz ormara, može glumiti u Marvelovom blockbusteru ili raditi čistu romantičnu komediju, i to nije problem. Da je odgovor da apsolutno uvijek gej lik igra gej glumac koji mora izaći iz ormara, koji mora biti vidljiv, da ima mnogo onih koji nisu i koji nemaju obavezu da izađu iz orman da imamo pravo na ove papire, to nam čini više štete nego koristi. Postoje vrlo specifične produkcije koje su mnogo vrednije ako ih izvode gej glumci, kao što su „Dečaci u bendu“; sve su morali da igraju homoseksualni glumci jer to daje izuzetnu dodatnu vrednost. Ne bismo se trebali fokusirati samo na glumce.
Charlie Hunnam, Aidan Gillen i Craig Kelly su gej protagonisti britanske serije 'Queer as Folk' (1999-2000), koju je kreirao Russell T Davies – Channel 4
Russell T. Davies nije želio govoriti o AIDS-u u 'Queer as Folk'. O čemu niste hteli da pričate u 'Smajliju' bez razloga?
Nisam želio da odvlačim priče na mračno mjesto. U ovoj seriji nema mračnih likova, nema zlikovaca; svako se trudi da uradi najbolje što može. Svako griješi i ima katastrofalnih posljedica. Želeo sam da se oslobodim mraka u ovoj seriji, uglavnom da ponudim svetlo, optimizam, nešto lepo što bi nas ostavilo nasmejane.
Zna da će biti kritika na račun zgodnih momaka koji vode muškarce.
Velika je debata o reprezentativnosti regulatornih tijela i onih koja to nisu. Álexov lik mora biti zgodan momak jer je njegov identitet zasnovan na tome i zato je tako krhak i površan; u stvari, to je kritika toga. U emisiji smo se trudili da imamo drugačiju vrstu različitosti: stariji likovi, lik Pepona [Nieta]... Ako ljudi to žele konkretno da kritikuju, slušajte, već smo se potrudili da budemo dovoljno raznovrsni. Nadamo se da će u budućnosti biti više raznolikosti.
Vidite ih
komentari
Teme
IZVOR: Reviews News
Ne ustručavajte se podijeliti naš članak na društvenim mrežama kako biste nam dali solidan poticaj. 🤟