🍿 2022-05-19 12:53:20 – Pariz/Francuska.
Gledam jedan i po put dokumentarnu seriju Netflixa na agende autora Andyja Warhola. Gdje me ona vidi? Pošto ne vole svi Vorhola, čim to kažem oni ga malo spuste i menjamo temu. Izbjegavaju aluziju. Napisao sam nešto lirsko uništavanje o Ukrajini i kugi i inflaciji, a to su takođe ili prvenstveno ego (a ja sam prvi) i mentalna destrukcija (ito). Stoga se okrećem ovoj dokumentarnoj seriji o grubom (grubom, grubom) Warholu koji izgleda ili je bio iz nekog drugog svijeta pa je ipak ukorijenjen u ovom. Njegovi dnevnici su bezdušni, grubi, odvratni (Jasco to je aragonska riječ na drae suh, tvrd). I u ovome je predvidio budući svijet, onaj koji imamo među nogama: više ljudi danas nego prošlog mjeseca, tolika je brzina zvjerstava. The agende ostavljaju te mrtvog, kakav je možda bio ili se osjećao, pravi zombi koji želi da bude mašina kako ne bi osjećao ili patio. Serija su dnevnici ukrašeni desetinama kaskadnih svjedočanstava. Svi prijatelji, ljudi koji su ga voljeli i koji su radili sa njim, za njega, u njegovom carstvu slave i umjetnosti u danima tehničke reprodukcije, kako bi Benjamin cijenio/žao da vidi ovog zombija, najkrhkijeg i najžilavnijeg odvratno od svih darvinističkih običaja. Ramón iz Španije to savršeno objašnjava World Chronicle.
Gledam na seriju kao skoro uvijek, bez zvuka, nekad mrtva (skoro svi već u ovom ne-životu pa ponekad – krivi – sretni). Vidim Vorhola ilustrovanog semiotičkim reljefom Rozalije, koja je naslednica – kao i svi drugi – Vorholizma, unuka Endija: slava je teška, ali ona daje hranu, tvrdi Rozalija u mama. saoko papa saoko Ovo je moj moto u suočavanju sa psihozom koja od 2008. godine uništava životnu sredinu i crijevnu floru (danas Motobiomami biom). Vorhola ponekad vidim mrtvog i bez zvuka, zbog čega me ne zanimaju detalji da mu dam robotski, algoritamski glas, da zvuči kao da govori, koji je već bio profesionalni robotičar. Vaskrsenje u glasu. Ovaj detalj bi ga oduševio: to je konačno autentična mašina, arhivske slike, svojih petnaest hiljada minuta slave, njeni prijatelji/zaposleni (ljubavi koje su umrle prije njega, Basquiat nekoliko mjeseci kasnije), priznajući da nikada nisu prodrli u ljusku koja izlagao je pred pitanjima štampe, svoje lukubracije i jednosložne reči, svoje olujno ništavilo, svoju proročansku tišinu. Sve se vratilo i zato se sada vraća. Suočen sa zabranama, otkazivanjima, cenzurom (u njegovo vrijeme one su bile poražavajuće, iako nam se sada naši čine mnogo veći jer i dalje vjerujemo u napredak, a zbog egotripa), zaključao se u slagalicu nula-nula. Suočeni s ovim bijegom od sebe, svjedočanstva su približna: za svaki život bi se možda moglo reći isto. Kada se rođaci okupe da odaju počast, kada se snimi dokumentarac ili knjiga, nikad se ništa ne poklopi i ostaju četiri konsenzusne ideje/fraze, nepoznata slika. Warhol je ovo doveo do krajnjih granica i ovo naslijeđe praznih kaleidoskopa, možda neizbježno, njegov je pronađeni predmet. Udarci Valerie Solanas su završili Tvornica i njegove lude sesije snimane uživo. Njegovi filmovi kao da ne postoje. Neopisiv kraj, niko ne organizuje filmski klub ili festival sa nevidljivim bioskopom AW. Ne postoji.
Pucnji su razbili njegovo tijelo i dušu, koji leže u žučnoj kesi, i odatle je došla ideja da snima, diktira i ispravlja svoje dnevnike. Model modne piste, autor časopisa, uspješan biznismen, šampion slave i besmrtnosti. Ovaj netflikserijski dokument koji bi volio ili će voljeti (bio je toliko mršav da je možda postigao neku besmrtnost izvan svakodnevne reinkarnacije). Ludilo civilizacije koje nas uništava (i koje mi se toliko sviđalo ili ne sviđalo prije deset minuta kada je radilo samo 1% bolje), sve je zgusnuto, presavijeno poput proteina u životu Endija Vorhola. Koja također služi, nejasno, iz daljine, da se vidi njegovo vrijeme, koje je naš zločinački embrion ili naš. To je naša praistorija koja nas i dalje grize u nepopravljivoj nesanici, koju ne možemo učiniti profitabilnom. Sebe je nazvao aseksualnim jer ne možeš biti gej. U veoma teškim godinama, najluđe zabave, zloglasne sirotinjske četvrti jakih muškaraca i slijepi seks. Kada je ovo postalo popularno, pojavila se SIDA i stotine ljudi su počele umirati, biblijska kuga, teror koji je u njihovim poslednje večere. Slike rata i smrti, nesreće i električna stolica, strašna i metafizička strana koja je pratila karte slavnih, danas sveprisutne kao i prije grafike svetaca, dobro su obrađene. Putujući slikar portreta bio je proglašen za 50 dolara po komadu. Dao im je povećanu i povećanu besmrtnost. Mnogima nisu bili potrebni, ali možda bismo ih bez njihovih kartica brže zaboravili. Posljednja večera, za vlasnika galerije i trgovca umjetninama koji je umro nakon svoje izložbe u Milanu na koju je Andy odletio u Concord. Smrt ga je okružila, ubijajući zbog njegovih prijatelja, klijenata i vlasnika galerija. U svojoj možda neizbježnoj nepristupačnosti svjedoče novine, meni se sve više sviđaju. Djelomično zato što ga niko ne voli i ne cijeni, ni kao umjetnika ni kao osobu. Možda sam došao da ga odučim, ili svijet i zombiji koji lutaju njime previše liče na onu tužnu figuru koja nas je napustila. Tuga je njegovo naslijeđe prisjećanja. Druga (još gora) misao koja mi pada na pamet je da je nakon što je upucan – doktori nisu vjerovali da će preživjeti – Andy Warhol, koji je bio ružan, sentimentalan (takođe underground) kršćanin, sigurno mislio da je ustao . I to nastavlja da radi. ~
IZVOR: Reviews News
Ne ustručavajte se podijeliti naš članak na društvenim mrežama kako biste nam dali solidan poticaj. 🍿